Obveze, preporuke, ugovori

Opće međunarodne norme, konvencije i preporuke

Civilno je korištenje nuklearne energije postalo sve podložnije vrlo pažljivom i sve detaljnijem međunarodnom dogovaranju i nadzoru, a posebice se to odnosi na zbrinjavanje radioaktivnog otpada koji nastaje u tim djelatnostima. To nije posljedica osobito dinamičnog razvoja toga područja, niti značajnog porasta količina RAO, nego velikog povećanja senzibilnosti javnog mnijenja i percepcije rizika vezanih uz te djelatnosti i otpad koji generiraju.

Sustav uspostave međunarodnih pravila, temeljen na pravno obvezujućim konvencijama, te preporukama uglednih stručnih organizacija i promoviranju dobre prakse, u ovome je području dosegao visoke standarde kao u malo kojoj drugoj djelatnosti, te je dao veliki doprinos očuvanju i perspektivama civilnih primjena radionuklida. Za postupanje s radioaktivnim otpadom najznačajnija je Zajednička konvencija o sigurnosti zbrinjavanja istrošenoga goriva i sigurnosti zbrinjavanja radioaktivnog otpada iz 1997. godine (Zakon o potvrđivanju Zajedničke konvencije „Narodne novine“ - MU br. 3/99). Hrvatska, kao i druge zemlje pristupnice, podnosi redovite izvještaje (i sudjeluje na sastancima na kojima se razmatraju) o napredovanju u primjeni Konvencije. Izvještaji (između ostalog) opisuju razvoj planova za zbrinjavanje ING i RAO iz NE Krško (samostalno ili zajedno sa Republikom Slovenijom). A u preambulu Konvencije ugrađena je i odredba koja dopušta – iznimno od općeg načela zbrinjavanja u zemlji porijekla – da se čak i ukupni otpad iz NEK zbrine u Hrvatskoj:

„U određenim uvjetima, sigurno i učinkovito zbrinjavanje istrošenoga goriva i radioaktivnog otpada može biti poduprto ugovorima između ugovornih stranaka za korištenje postrojenja jedne od njih a za dobrobit ostalih ugovornih stranaka, posebno u slučajevima kada otpad dolazi iz zajedničkih projekata.“

Hrvatska se u pripremi Konvencije zalagala za to da zbrinjavanje ING i RAO na teritoriju druge države može biti pravdano i gospodarskim, a ne samo sigurnosnim razlozima. Kasnije, u Međudržavnom ugovoru o NEK, također se traži da zbrinjavanje otpada treba planirati na siguran, ali i gospodarski učinkovit način.

Zajedničkom konvencijom općenito su osnažene i precizirane poznate preporuke međunarodnih skupova i uglednih stručnih organizacija, kako bi dobile pravno obvezujuću snagu. Među njima su, u preambuli, osobito istaknute najrelevantnije preporuke koje je formulirala Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA):

„... imajući na umu principe navedene u međuagencijskom dokumentu Međunarodne temeljne sigurnosne norme za zaštitu od ionizirajućeg zračenja i za sigurnost izvora zračenja, u IAEA sigurnosnom dokumentu pod nazivom Principi zbrinjavanja radioaktivnog otpada ...“

Misiju standardizacije sigurnosti i zaštite IAEA je osobito usmjeravala prema zemljama u razvoju i tranzicijskim zemljama, napose kroz projekte stručnog usavršavanja i tehničke suradnje. A posebnu pažnju usmjerava i na specifični slovensko-hrvatski slučaj suvlasništva nad NEK te kroz projekte tehničke suradnje daje stalnu podršku planiranju razgradnje NEK i zbrinjavanja njezinog radioaktivnog otpada.

Specifičnim problemima zbrinjavanja radioaktivnog otpada namijenjeno je više publikacija iz različitih IAEA-inih serija. Osim općih načela, one sadrže i raznovrsne detaljnije tehničke, tehnološke, organizacijske i pravne preporuke. Različiti međunarodni akti, poput konvencija i europskih direktiva, u najvećoj su mjeri usklađeni s preporukama IAEA, uz razumljive razlike u odabiru tema i formulaciji izričaja.

Najvažnija temeljna načela zbrinjavanja radioaktivnog otpada mogu se prepričati u nekoliko stavki:

• radioaktivni otpad treba zbrinjavati tako da se osigura zaštita ljudskog zdravlja i okoliša (i izvan nacionalnih granica). Pritom se treba pridržavati preporuka/propisa o dopustivim granicama izlaganja zračenju, a koliko je razumno moguće treba i dodatno reducirati ozračenja. Također, treba planirati mjere za ublažavanje posljedica od eventualnih nepredvidivih nezgoda.
• radioaktivni otpad treba zbrinjavati tako da predvidivi radiološki utjecaj na buduće generacije ne bude veći od onoga koji se danas smatra prihvatljivim, a napose tako da buduće generacije ne budu neopravdano opterećene njegovim daljnjim zbrinjavanjem.
• proizvodnju radioaktivnog otpada treba svesti na minimum koji je praktično ostvariv, te treba voditi računa o međuovisnostima između proizvodnje i zbrinjavanja otpada.
• za zbrinjavanje radioaktivnog otpada treba uspostaviti odgovarajući nacionalni zakonski okvir, uključujući jasnu razdiobu odgovornosti među sudionicima te neovisnu funkciju regulatornog tijela.

Za specifični slučaj zajedničkog slovensko-hrvatskog otpada osobito je značajno načelno pitanje razdiobe odgovornosti.