Obveze, preporuke, ugovori

Odgovornost proizvođača i države

Primarnu odgovornost za zbrinjavanje otpada ima njegov proizvođač (prouzročitelj), odnosno vlasnik postrojenja u kojemu otpad nastaje. Proizvođač mora osigurati da otpadne radioaktivne tvari nastaju u najmanjim mogućim količinama te osigurati potrebna financijska sredstva i druge pretpostavke koje su u njegovoj nadležnosti (npr. organizaciju zbrinjavanja dok se otpad nalazi u njegovom postrojenju). Djelatnost zbrinjavanja može se provoditi nakon ishođenja odobrenja Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost.

Međutim, nisu sve pretpostavke za zbrinjavanje otpada u nadležnosti proizvođača, a mora se uzeti u obzir i slučaj da on ne može ispuniti niti svoju financijsku odgovornost. Zato je općenito prihvaćeno i načelo da krajnju odgovornost za zbrinjavanje radioaktivnog otpada snosi država.

U specifičnom slučaju hrvatskih obveza prema otpadu iz NEK, smisao navedenih načela je da primarnu odgovornost za polovicu otpada iz NEK snosi HEP d.d., a krajnju odgovornost Republika Hrvatska. Isti smisao imaju i odredbe Međudržavnog ugovora o NEK, koji dodatno zahtijeva da se zbrinjavanje ukupnog otpada iz NEK opiše zajedničkim programom te da se barem pokušaju naći zajednička rješenja za njegovo zbrinjavanje.

Načelo o krajnjoj odgovornosti države u nekim je dokumentima (konvencije, direktive) formulirano da krajnju odgovornost imaju države u kojima je otpad nastao. Doslovno, to bi moglo značiti da krajnju odgovornost za otpad iz NEK snosi Republika Slovenija. Međutim, ti isti dokumenti uvažavaju i specifičnosti utanačene međudržavnim ugovorima: Zajednička konvencija o ING i RAO navodi takve ugovore općenito, a Direktiva 2011/70/Euratom izrijekom spominje slovensko-hrvatski slučaj.